Profesor Dubravko Habek, ugledni zagrebački liječnik, specijalist za porodništvo i ginekologiju sa subspecijalizacijom iz fetalne medicine, sveučilišni profesor, prvi staž stjecao je na ratištima u Domovinskom ratu. Ovaj subspecijalist za fetalnu medicinu i sudski vještak trenutno radi na ginekološkoj klinici u zagrebačkoj bolnici Sv. Duh, a doktorirao je dva puta – prvi put iz medicine, a drugi put iz povijesti. Sa više od 20 godina iskustva u ginekologiji – evo što je za ProLife.hr rekao o životu nerođenog djeteta, liječniku koji želi specijalizirati ginekologiju, a da ne radi pobačaje, Hipokratovoj zakletvi, brizi o majci i djetetu.

O prizivu savjesti liječnika

„Tu je stvar jasna. Mi smo svi građani Republike Hrvatske. Postoji Ustav Republike Hrvatske u kojem je svim građanima zajamčen priziv savjesti. To je prva klauzula. Druga je navedena u stručnim zakonicima i pravilnicima. Na prvom mjestu to je Zakon o liječništvu koji je donio uredbu o prizivu savjesti. On se ne odnosi samo na abortus, nego na sve što se protivi temeljnim načelima medicine, znači očuvanja zdravlja i činjenja dobrog, što kasnije može imati posljedice i u forenzici.“

„Kao forenzičar i sudski vještak retrogradno i analitički iščitavam pojedine spise, u kojima se može vidjeti da se, primjerice, zbog neke poluindikacije radio carski rez koji uopće nije trebalo raditi. To je priziv savjesti. Carski rez je teška operacija i ne može se raditi po želji, da žena dođe i kaže: ‘Ja bih rodila carskim rezom.’“

„Isto tako, ne možete doći kirurgu i reći: ‘Izvadite mi žučnjak jer je moj djed imao kamence.’ Kirurg bi vas, najvjerojatnije, poslao u neku psihijatrijsku ustanovu. Dakle, mi ne možemo sebe operirati po želji, sami sebi postaviti dijagnozu i onda zahtijevati od liječnika da postupi protiv načela liječničke struke. Osnovna medicinska deontologija ili dužnost je ‘ne štetiti pacijentu’ i to je tako već stoljećima.“

O tezama Platforme 112 da liječnici koji ne žele raditi pobačaje ne bi smjeli specijalizirati ginekologiju

„Ne može se dirati u klauzulu priziva savjesti. Nitko ne može mene kao ginekologa natjerati da napravim liječnički prekid zdravoga života jer je to nečija puka želja. Pomirbe između abortusa i priziva savjesti nema i ne može biti, ali ima nekih ginekologa u Hrvatskoj koji nemaju priziv savjesti i rade abortuse. Niste mogli od nikoga čuti da netko tim kolegama osporava to pravo, kao što i mi imamo pravo na priziv savjesti i tu je sve jasno.“

O Hipokratovoj zakletvi koju polaže svaki liječnik kad završi Medicinski fakultet, a koja kaže “Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka”

„Sve liječničke prisege i zakonici, a s time sam dobro upoznat kao povjesničar medicine, pa i Hipokratova prisega koju polažemo nakon diplome, a koja jest modificirana, imaju u sebi klauzulu da ćemo čuvati život od začeća do smrti. Time smo sve rekli i tome ne treba ništa dodati.“

„Dakle, neki liječnici koji rade abortuse rade to protiv temeljne Hipokratove prisege. I svi zakonici prije Hipokrata, primjerice Hamurabijev zakonik, tumače abortus kao kazneno djelo i predviđa kaznu za liječnike, primalje i žene koje sudjeluju u abortusu, odnosno kažnjavanje i nalogodavaca i izvršitelja. U rimskom pravu također imate klauzulu o abortusu kao kaznenom djelu, a oduvijek se spašavalo nerođeno dijete iz majčine utrobe.“

„Poznato je po rimskim zakonicima, od Nume Pompilije nadalje, da su liječnici ili primalje bili obavezni spasiti dijete iz majčine utrobe, čak i ako nju ne bi uspjeli spasiti. Svi kasniji pravilnici, i liječnički i primaljski, i sve kasnije prisege imale su klauzulu zaštite života nerođenog djeteta, kakogod se on kasnije razvijao, i to od začeća. I Normativum sanitatum iz Austrougarske monarhije i svi zakoni do kraja Prvoga svjetskog rata čuvaju taj zahtjev.“

„Iz povijesti medicine znamo da su se nakon Prvoga svjetskog rata počeli raditi prekidi trudnoće, ali samo i isključivo iz medicinski opravdanih razloga. Ako je majka, recimo, imala tešku tuberkulozu, koja je tada još bila neizlječiva, a zna se da tuberkuloza pogoršava trudnoću, i obratno, tada su se radili medicinski prekidi trudnoća. To je bilo do Drugoga svjetskog rata, nakon kojega se krenulo drugačijim putem.“

O činjenici kad počinje ljudski život

„Dokazano je već davno da spajanjem dviju živih gameta – muške i ženske spolne stanice – odnosno oplođenjem jajne stanice od strane spermija, počinje ljudski život. Kako će ta oplođena jajna stanica završiti svoj tijek, to se ne zna uvijek. Neke oplođene jajne stanice biološki propadaju zbog raznih razloga, jedan manji dio se ugnijezdi izvanmaternično, kada trudnoću nije moguće iznijeti, a jedan dio se ugnijezdi u materište i počinje daljnji razvoj. On također može završiti ili spontanim abortusom ili prijevremenim porođajem ili pak ročnim porođajem, što je najčešći ishod trudnoća koje su normalno začete.“

„Postoji znanost koja se zove fetalna neurologija, kao dio perinatalne medicine, i koja počinje već od početaka prvih fetalnih pokreta. I upravo na prvim fetalnim pokretima napravljeno je do sada bezbroj istraživanja, i hrvatskih i svjetskih, koja su pokazala da se već na fetalnom ponašanju možete saznati psihoprofil djeteta, a kasnije i njegov neurološki status i dugoročni razvoj. Dakle, njegov intrauterini način života kasnije determinira razvoj te osobe. Znači da je naš izvanmaternični život samo nastavak onoga što smo živjeli u majci prvih devet mjeseci. Katedre za ginekologiju i porodništvo sa sva četiri Medicinska fakulteta u Republici Hrvatskoj potvrdile su Ustavnom sudu da ljudski život počinje začećem.“

O tezama da ljudska osoba ima pravo živjeti tek od trenutka kad je sposobna sama živjeti izvan majčine utrobe

„To je znanstvena i socijalna glupost, mogu samo to reći. Jer mi nakon 22. tjedna trudnoće znamo da dijete već ima mogućnost preživljavanja, odnosno djeca postaju vijabilna, i 22. tjedan se, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i medicini utemeljenoj na dokazima, već desetljećima računa kao porođaj. Ako je nešto porođaj, onda to znači da se smatra da je netko sposoban za život.“

„Mi znamo da su šanse za preživljavanje djeteta od 500 grama i 22 tjedna veoma male, ali rastu sa svakim daljnjim danom trudnoće. Međutim, ima dokazanih i potvrđenih slučajeva i preživljavanja djece s 500 grama. Nije za život sposoban samo onaj tko se rodi i prerežemo mu pupkovinu s 40 tjedana. Mi, ili zbog medicinske indikacije ili spontanim porođajem, porađamo djecu i sa 22 i 25 i 30 i 32 tjedna. I ta djeca nerijetko ostaju živa i potpuno zdrava.“

O pobačaju na zahtjev majke

„Dosta sam čitao o tome, ali nikako nisam uspio shvatiti tumačenje nekih ‘naprednih’ zemalja koje, samo na zahtjev majke, mogu prekinuti život zdravog djeteta gotovo do termina. Ne razumijem kako to da ginekolog ili porodničar, koji je svoj život posvetio životu i očuvanju zdravlja, može prekinuti normalnu trudnoću – o tome govorim, ne o djetetu koje je umrlo u majci pa induciramo taj porod u 32. tjednu – i dijete eutanazirati injekcijom kalija ili nekim drugim načinom, pa onda izazvati porođaj. Ponavljam, govorim o normalnoj, zdravoj trudnoći.“

„Kao ginekolog koji se time bavi dvadesetjednu godinu, ne mogu to objasniti s medicinske strane i ne mogu to medicinski opravdati. Ima li to veze sa sociološkim, kulturološkim ili nekim jurističkim kontekstom, to ne znam, ali s medicinske strane nema opravdanja za to. Mislim da ne bi smjelo biti takve širine i slobode u odlučivanju o prekidu zdravog i normalnog života i mislim da bi mi trebali biti daleko od toga jer to jednostavno nema smisla.“

O tome ima li život vrijednost u sebi

„Ne može kvaliteta života biti ispred samog života. To je temeljna pretpostavka filozofije življenja. U svijetu postoje pojedine klinike i kuće u kojima čak ni trisomija 21, dakle Downov sindrom koji je potvrđen amniocentezom, nije indikacija za prekid trudnoće. Rađaju se zdrava djeca, ali s fenotipom Downova sindroma ili drugim kromosomopatijama, a koja su odlično uklopljena i funkcioniraju u društvenoj zajednici.“

„Prema tome, život je za sebe primarna kategorija, a sve ostalo treba gledati u socijalnom kontekstu. Kromosomopatije je uvijek bilo, ima i bit će, koliko god mi ne mogli utjecati na njih, ali onda kasnije možemo pomoći u toj kvaliteti života kao društvo, u kojemu na tome mogu raditi medicinske ustanove, različite udruge, pa i Crkva.“

Izvor: narod.hr/ProLife.hr