U ponedjeljak je u organizaciji udruge U ime obitelji (UiO) održana zanimljiva debata pod naslovom: Mentalno stanje djece i mladih u Hrvatskoj: slijedi li propast cijele generacije?”. Uvodne prikaze iznijeli su izvršna direktorica udruge U ime obitelji Željka Markić, psihijatar Herman Vukušić, psiholog i psihoterapeut Matej Čuljak. O važnim temama poput porasta depresije i osjećaja besmisla među mladima, sve većem postotku djece i mladih ovisnih o pametnim telefonima, učincima popustljivog odgoja te sve češćem dijagnosticiranju rodne disforije uz izlagače na debati UiO govorili su i brojni sudionici.

Donosimo dijelove iznesenoga na debati UiO, a cijelu debatu možete pogledati ovdje:

Matej Čuljak,  psiholog i psihoterapeut koji radi u vrtiću:

Svaka generacija ima nešto što ju opterećuje. Ono što karakterizira težinu odgajanja djece jest upravo odgovornost roditelja da nadiđu prepreke koje se pred njih postavljaju. Svaka civilizacija ima i prednosti i nedostatke. Roditelji sami trebaju imati mjeru pri upotrebi tehnologije kako bi bili primjer djeci. Istraživanja pokazuju da je 26% roditelja 3-5 sati dnevno na internetu. A 15 -18% roditelja je preko 5 sati na internetu. Roditelji su uvijek bili uzor djeci. Ako roditelji mogu kontrolirati korištenje tehnologije, telefona, to će naučiti i djecu..

Djeca moraju biti informatički obrazovana. Ali, moraju i dozirano koristiti tehnologiju. Istraživanje jednog teleoperatera u RH pokazalo je da 86% djece do 12. godine dobije mobitel. Po meni to je prerano.

Roditelji kažu kako je djeci potreban mobitel kako bi komunicirali sa njima. Najjednostavniji mobitel je u redu, ali “pametni” mobitel ne.

Važnost odnosa roditelja prema novim tehnologijama ilustrirana je zanimljivim videom, koji su prisutni mogli pogledati.

Dr. Željka Markić, izvršna direktorica udruge U ime obitelji:

Uloga roditelja danas, u ovom zahtjevnom okruženju, u konačnici je ista je kao što je bila uvijek. Stvoriti sigurno okruženje puno ljubavi za svoje dijete. Dijete se rađa neurološki osjetljivo, krhko. Ono kroz vezanje za roditelja, primarno za majku, ostvaruje privrženost i kontakt koji je potreban za razvoj svakog od nas. Odrastajući u okruženju oca i majke, idealnom okruženju za svako dijete, ono dobiva ljubav i sigurnost. Ima dva različita uzora koji se međusobno upotpunjuju. Dijete po malo uči procesuirati osjećaje, ponašanja te gradi svoj identitet, izrastajući u zrelu i otpornu osobu.

Za ovo  naše, današnje vrijeme je specifično da na odrastanje djeteta utječe vanjski faktor. Nikad u povijesti ljudskog roda nije vanjska osoba, netko ili nešto izvan obitelji, imalo utjecaj na dijete. U kući, u automobilu, gdje god se vaše dijete nalazi, ako ima mobitel, do njega ima pristup stranac. Vama nepoznata osoba koja komunicira s vašim djetetom. I utječe na njega.

Pri tom je najveći postotak žena ikada – zaposleno izvan kuće. Dobar dio dana roditelji, od dječje najranije dobi, nisu sa njima. Struktura djece i njihove potrebe su iste kao i kod djece u prošlim vremenima. A  danas su lišeni vremena u kojem ih roditelji prate i provode vrijeme s njima, jer su oba roditelja zaposlena. A djeca su, istovremeno, izložena pritiscima u školi, u društvu,  kakvima prije nisu bila izložena. Okruženje je puno stresnije, a roditelji su manje prisutni.

Smještaj djece u jaslice prije 3. godine je nužda. Nikako potreba djeteta. Mi danas vidimo porast različitih psiholoških poremećaja, bolesti i depresije. S jedne strane djeca i mladi žive u izobilju, a sve su potišteniji i maju sve više psiholoških problema.

Malo o brojkama na debati UiO

Istraživanja pokazuju da danas 97% djece u dobi od 13 do 17 godina koristi društvene platforme. Njih 45% je konstantno “na mobitelu”. Danas 3.8 milijardi ljudi ima “pametan” mobitel. Istraživanje pokazuje da se broj poruka koje primamo, u zadnjih 10 godina,  povećao oko 500%, a oni koje šaljemo 300%. Promjena koja se dogodila u ovih 10 godina je za odrasle ogromna, a kamoli za djecu. Posljedica svega toga je razvijanje ovisnosti o mobitelima.

Ovisnost o mobitelu još uvijek nije u kvalifikacijama bolesti, ali sigurno će biti. Ovisnost o mobitelu ima karakteristike kao kod ovisnosti o kockanju. Zove se nomofobija.

Mozak čovjeka razvija se do 25. godine života. Brojna istraživanja potvrdila su da je kod mladih lošija sposobnost procjene rizika. Dakle, smanjena sposobnost razumijevanja opasnosti koje određena ponašanja i situacije donose. Ako ni zbog čega drugog, onda samo zbog toga ne može se na adolescenta, mladu osobu prebaciti odgovornost za odlučivanje o stvarima pri smanjenoj sposobnosti procjene rizika. Radiološka istraživanja potvrđuju da se kod kronične uporabe pametnog telefona ili ovisnosti o njemu vidi smanjenje sive moždane tvari. Jako slične onima koje se vide kod ovisnika o drogama. Isto tako dolazi do smanjenog ili povećanog stvaranja neurotransmitera GABA-e. Dakle, radi se o fizičkim i fiziološkim pokazateljima ovisnosti.

Isto tako, djeca i mladi razvijaju lošu sliku o sebi, prateći nerealne i nestvarne slike o drugima.

Dr. Herman Vukušić, psihijatar:

Prije 20 godina WHO je  predviđao je da će depresija biti na prvom mjestu bolesti. Nitko tada nije ni sanjao da će visoke razine depresije, odnosno tjeskobe biti najizraženije u mladoj, dječjoj odnosno adolescentskoj populaciji. A to je situacija danas.

Pametna “telefonija” i početak razvoja društvenih mreža najviše pogađa generaciju rođenih između 1995. i 2012. godine, kolokvijalno nazvanu generacija Z. To je prva generacija u povijesti čovječanstva koja je odrasla s pametnim telefonima. I koja djetinjstvo nije provela u prostoru. Igrajući se na cesti. U socijalizaciji. Nego putem interneta, društvenih mreža i virtualnog svijeta. Oni su super povezani, manje buntovni, tolerantniji su, osjetljivi i puno manje sretni i potpuno nespremni za odrasli život.

Utjecaj društvenih mreža je stvorio fenomen romantizacije duševne boli. To je dovelo do jačanja  tendencije da se prikažu kao duševno bolesni. Romantiziraju svoje tegobe. “Cool” je biti nesretan.

Društveno uvjetovana zaraza

Jedan od prvih primjera društveno uvjetovane zaraze je Plesna kuga koja se pojavila u Strasbourgu 1516. godine. Jednog dana u srpnju gospođa Troffea je počela plesati po ulicama. Do prosinca je preko 400 ljudi non-stop plesalo. Neki od njih su umrli od iscrpljenosti. Nitko ne zna kako se to dogodilo, ali taj pojam društveno uvjetovane psihogene zaraze nije u medicini novost.

Dvije grupe istraživača iz Londona i Frankfurta u zadnje dvije godine zabilježile su rapidno širenje Touretteova sindroma kod generacije Z. To je medicinsko stanje u kojem osoba ima (psihogene) nagone da ima tikove, trzaje, ne može se suspregnuti govoriti neke rečenice. Ispostavilo se da su te “pandemije Touretteova sindroma” zabilježene u Engleskoj i Njemačkoj,  uvjetovane isključivo mimikrijom putem društvenih mreža.

Danas bilježimo veliki porast broja djece koja se izjašnjavaju kao transrodna. Do prije 15 godina u medicini je pojavnost transrodnosti, rodne disforije bila vezana isključivo za muški spol. U Zadnjih 15 godina se u zapadnom svijetu vidi eksponencijalan skok transrodne djece. Poglavito u tinejdžerskoj populaciji. Poglavito među djevojčicama i djevojkama. Medicina to ne može objasniti medicinski. Osim kao društveno uvjetovanu zarazu. U Hrvatskoj u zadnjih 15 godina porast je preko 700%, najviše među djevojčicama. Od 16 do 20 godina koje su i inače najranjivija populacija.

Što se tiče utjecaja društvenih mreža i pametnih telefona na djecu i mlade – moramo raditi na tome da se ograniči uporaba “pametne telefonije” djeci do 16 godine.

O temi transrodnosti prikazan je isječak iz intervjua s psihijatricom dr. Miriam Grossman u kojem se, između ostaloga, tumači razlika između djece i mladih koji stvarno boluju od rodne disforije i onih koji ne boluju.

Ovdje donosimo neke od komentara sudionika tribine:

Nikolina Čuljak, profesorica povijesti i geografije

Kao profesor zadnje 3 godine radim sa djecom na usvajanju tehnike učenja i pamćenja. U zadnje vrijeme roditeljima sam počela prezentirati kako pomoći djeci u procesu učenja. Obrađujem i problem ovisnosti djece o mobitelima.

Roditelji nisu svjesni te ovisnosti. Od 300 učenika u školi, 20% imaju prilagođenu/individualiziranu nastavu. Dodatni, veliki broj učenika ima poteškoće. ali nemaju pismenu potvrdu. Imamo djecu sa teškim poremećajima u ponašanju. Ono što mene zabrinjava je što djeca kopiraju pojave sa društvenih mreža. A ne razumiju što kopiraju.

Ako dijete provede previše vremena na internetu, to spada u roditeljsko zanemarivanje.

Ja ne krivim roditelje ali mislim da su najodgovorniji za dobrobit svoje djece.

Dr. Nada Šikić, neurologinja

Trideset godina sam se bavila s djecom koja imaju teškoće u razvoju. Ja sam naprosto zgrožena, gdje je nestala struka?

Mislim da postoje vrlo jasne granice što je patologija. I što je zdravo. I što nije zdravo. Kako to da se nije izjasnio o ovim problemima Hrvatski liječnički zbor? Kako to da nitko nije stao iza vas, dr. Vukušić? Vi se cijelo vrijeme sami borite u ovoj bitci koja je vrlo teška. A radi se o odgovornosti za cijelu generaciju djece. Kao neurolog vas mogu podržati u ovome što govorite. Ali, postoji cijeli niz psihijatara koji su se negdje sakrili.

Što je sa liječničkom komorom? Da li postoji način da njih motiviramo da pomognu u ovom zbilja ozbiljnom problemu? Vrlo su jasne granice što je normalno i što nije normalno. Pa to se oduvijek znalo.

Anita Gracin, odgojiteljica u vrtiću

Ne mogu se načuditi koliko smo svi pasivni. Od obitelji, društva i na našem radnom mjestu. Dolaze nove generacije roditelja i djece. Prisutna je epidemija popustljivog odgoja, popustljivog roditeljstva. Vidjela sam osobno da se roditelj boji svojem djetetu od dvije godine postaviti granicu i reći NE. Jer se boji djetetove reakcije.

Sa druge strane, moja je profesija odgojitelj. Ali, ja osjećam da smo vrtić pretvorili u čuvalište. Problem je kad kao odgojitelj želim ukazati na neprimjereno ponašanje djetetu, korigirati na adekvatan način i roditeljima ukazati na problem.. roditelji me ne doživljavaju. Nakon godina i godina, gubiš motivaciju za rad. To vodi do toga da se roditelji postavljaju iznad nas i iznad profesora u školama. Mi kao struka smo degradirani.

Srce me boli i muka mi je,.. jednoga dana za 20 godina, ta djeca će nama biti šefovi, a kakvi će biti.. Ta djeca kojima se toliko popušta i kojih se roditelji boje i nemaju alata ili ne žele… Bojim se da roditelji nemaju dosljednost, ne znaju kako će. Boji se vlastitog djeteta i radi djetetu medvjeđu uslugu.

Dijete nema priliku suočiti se s frustracijom. Jer mu se sve dopušta. Odlazi u školu. Odrasta. A nije se u malenoj dobi naučilo susresti se s frustracijom i proći kroz nju na adekvatan način.

Roditelji u osnovnim školama su pasivni što se tiče mobitela i uopće nisu svjesni opasnosti da djeca od 10 -12 godina imaju profil na tik-toku ili facebook-u.

Vidimo da nije dobro, a svi se povlačimo. Možda zato što nemamo podršku.

*Ovaj Projekt i objava izrađeni su uz financijsku podršku Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade. 

Sadržaj ove objave u isključivoj je odgovornosti U ime obitelji i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta davatelja.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE