Tado Jurić: Hrvatsku je zahvatio demografski paradoks – imamo malo djece i iseljavamo se

Gost podcasta ”55 minuta kod Željke Markić” bio je profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, doktor znanosti, Tado Jurić. Gospodin Jurić je demograf i stručnjak za migracije. Kroz ovaj razgovor nastojalo se rasvijetliti povezanost demografije i migracija i kako je sad stvarno stanje u Hrvatskoj.

Hrvatski demografski paradoks: Imamo malo djece i iseljavamo se

Ovako bih pokušao prikazati demografski paradoks u Hrvatskoj. S jedne strane Hrvatska ima imigraciju koja je najviša na razini Europske unije. S druge strane imamo emigraciju koja je isto među najvišima u EU, uz Bugarsku i Rumunjsku, tvrdi Jurić.

Demografski paradoks se svodi na sliku da zemlje koje su siromašne, u pravilu, imaju djecu. Zemlje koje su bogate nemaju djecu, ali nemaju niti iseljavanje. To se u demografiji naziva demografska tranzicija. Ove koje su siromašne imaju iseljavanje, ali imaju i djecu.

A Hrvatska se ponaša kao bogata zemlja kad se radi o imanju djece. Ima malo djece. A kad se radi o iseljavanju. Kao siromašna zemlja. Ima iseljavanje. To je demografski paradoks. Nemamo djecu, a naši se ljudi iseljavaju.

Cijeli podcast pogledajte ovdje:

Imigracija kao problem kod niskog nataliteta

Sama po sebi imigracija nije problem. Međutim, ona je problem društvima koja imaju ovakvu demografiju kao Hrvatska. Ako imate demografski pad, imigracija se po prirodi stvari nameće kao poruka zabrinutosti. Na primjer, kad pogledamo Njemačku u gastarbajterskoj eri – to je bila potpuno drugačija slika. Jer, Njemačka je tada imala demografski boom, tako da imigracija nije stvarala toliku zabrinutost.

Ne samo u Hrvatsku, u cijelu Europu useljava se val ljudi

Europa je prostor u koji se najviše ljudi useljava, dakle ne samo Hrvatska. Azija, koja je višestruko mnogoljudnija od Europe, ima manji broj međunarodnih migranata od Europe. SAD, Kanada, Australija, kao useljeničke zemlje, nisu ni blizu postupku useljavanja i migracije kakvom svjedoči Europa od 2015. do danas. Europa nije bila useljenički kontinent u ovom periodu. Tada je to bila SAD, Australija, dakle prekooceanske ili useljeničke nacije.

Međutim Europa je sada ta u koju, prema Galupovom istraživanju koje je reprezentativno na razini svijeta, žele useliti ljudi. U istraživanju je ispitano 140.000 ljudi sa svih kontinenta i pokazalo se da zapravo 400 milijuna ljudi želi useliti u Europu, odnosno u Europsku uniju, koja danas broji 440 milijuna. Dakle sutra, kada bi mogli, uselili bi cjelokupnu Europsku populaciju.

Desnica u pravilu reagira kada se migrant pojavi na vratima

Velike svjetske organizacije poput UN-a taj proces predstavljaju zapravo kao priliku. Međutim s druge strane, zabrinutost europskih građana se naprosto gura po strani, pa čak i ismijava. Odgovor tome je porast desnice u Europi.

Primjer za to je AFD, koja je od jedne potpuno marginalne stranke postala druga najjača stranka u Njemačkoj, i to isključivo zbog teme migracija. No tako je i s Le Pen u Francuskoj, pa u Švedskoj… Ovo opet ne znači da je samo desnica u pravu. Desnica propušta isto vidjeti širu sliku. Desnica u pravilu reagira kada se migrant pojavi na vratima. I onda se često događa da kaže da je migrant kriv za sve loše u društvu, a nije.

Humanitarno moraliziranje

Druga krajnost je to tzv. humanitarno moraliziranje. To je ljevica, zeleni spektar, liberali… Oni svaku temu i diskurs prekinu i kažu: ”Ne, ne, gospodine Juriću, svi ljudi su jednaki, svi ljudi imaju jednaka prava.” Kao da je netko govorio o tome. Tu nije priča o tome, nego je ovdje priča o tome da se ne sagledavaju uzroci migracija. Da nisu svi jednaki, da nemaju jednaka prava. Ili igrate na majku s djetetom koja je pronađena na obali Italije kako bi izavali empatiju kod ljudi. Naravno da će svatko imati empatiju. Ali onda se iza te majke prešućuje tri tisuće muškaraca u vojnoj dobi.

Dakle jednostrani su svi pogledi do te mjere da su svi pogrešni. A ona glavna struja se ni ne upušta u rasprave, nego sprovodi imigraciju. Njihov narativ je možda najlicemjerniji, u smislu da oni tvrde: nemamo izbora, ovo je nužnost, ne postoji alternativa. Uvijek je tako bilo. Dakle imaju argument nužnosti.

Argumenti ljevičara kojima opravdavaju migracije nisu točni

Drugi argument je korisnost. Nema tko raditi, svi ćemo imati koristi, BDP raste useljavanjem. I treći argument im je da su migracije prirodna ljudska pojava, fenomen: oduvijek je tako bilo i uvijek će tako biti. Na koncu kad se razlože ti argumenti opet se vidi da nijedan od njih ne može podnijeti znanstvenu kritiku. Dakle da nije točan.

Prvi argument da je migracija prirodno ljudsko stanje nije točan zato jer su ljudi migrirali sve dok nisu otkrili poljoprivredu. Onda su stali. I kad su stali, razvili su civilizaciju.

Nastavak tog argumenta se također vidi po primjeru Europe i gastarbajterske ere. Želi se reći da se ljudi oduvijek kreću, međutim propušta se uočiti da se migracije zapravo proizvode. Dakle ovo što se događa primjerice u Hrvatskoj je proizvod zakona o strancima iz 2020. koji smo kritizirali i ukazivali na njegove propuste.

Funkcija migracija je snižavanje cijene rada

Proizvod migracije u Europi nije ništa drugo nego ono što je bio Konrad Adenauer 60-ih u Njemačkoj, koji je htio ugušiti pobunu sindikata. On je otvorio 300 agencija koje su vrbovale radnike iz Turske, Jugoslavije, Španjolske, Italije, Grčke i tako dalje. Dakle ovdje se jasno vidi da te migracije netko pokreće, kao što je bio slučaj s Njemačkom 60-ih. Migracije su bile u funkciji sniženja cijene rada domaćih radnika. To je sva suština migracija.

No to je ono što se može zamagliti s tim da smo humanitarci i da spašavamo druge otvaranjem granica. Postoji narativ da je ovo samo ekonomsko pitanje. Dok se po strani ostavljaju sva ova bitna pitanja koja se tiču nacionalnog identiteta, kulture ili straha od gubitka tradicije.

Strah od gubitka nacionalnog identiteta

Temelj Hrvatske povijesti je strah Hrvata od gubitka nacionalnog identiteta. Od sredine 19. stoljeća, kada nastaje Hrvatska nacija, mi stalno imamo isti problem. To je strah od mađarizacije, strah od germanizacije ili strah od srbizacije.

Upravo zato se Hrvate ne bi smjelo ismijavati, niti takva razmišljanja, jer naša povijest svjedoči o tome. A da ne ulazimo u to da nas je svaki susjed htio osvojiti. Strahovi ovakve prirode naprosto nisu iracionalni.

Alternativa uvozu stranih radnika je aktivirati neaktivno stanovništvo

Alternativa uvozu stranih radnika je aktivirati neaktivno stanovništvo. Dakle, mi imamo 48% neaktivnog stanovništva u Hrvatskoj. Što znači neaktivno stanovništvo? Tu se ne misli na umirovljenike. Dakle, misli se na ljude koji bi mogli raditi, ali ne rade iz nekog razloga. Tu spadaju i studenti. Dakle netko radi obrazovanja, ne radi. Ali imamo sigurno 25%, znači, gotovo četvrtinu radne snage, koja nije motivirana ući na tržište rada. I taj dio ni ne uključuje nezaposlene.

Znači, oni su potpuno izvan tržišta rada. No kako ih aktivirati? Morate ih motivirati većom plaćom, boljim uvjetima rada, dakle modernizacijom. No modernizacija košta, veće plaće koštaju.

Što je rješenje? Nezadovoljne zamijeniti zadovoljnima. I to je sva suština migracije. Znači, ne moramo modernizirati tvrtku, ne moramo poboljšavati uvjete rada, ne moramo povisiti plaću. Uzeti ćemo koga možemo, nekoga s Filipina iz Nepala..

EU ima gotovo robovlasničke ugovore s Afrikom

Europska unija radi ekonomsku nepravdu u svijetu, primjerice u Africi. Njima EU diktira što će raditi s plodnom zemljom koja je gotovo površine Europe, no u koncesiji je EU tvrtki. Zabranjuju im poslovanje s Brazilom, Kinom itd. Imaju gotovo robovlasničke ugovore. Dakle EU praktički proizvodi siromaštvo u tim zemljama.

Stoga čovjek iz Afrike kada dođe u EU on ima u glavi ideju da dolazi u zemlju koja je bogata, ali koja je imperijalistička i koja je zapravo osiromašila njegovu zemlju. Stoga ideja straha od terorizma nije bespredmetna, jer mnogi dolaze kivni na Europu i smatraju da je ona sudjelovala u rušenjima njihovih društvenih uređenja.

Migracijska kriza 2015. nije bila iznenađenje

Migracijska kriza 2015. nije bila iznenađenje za one koji se bave politikom. Hrvatska s 4 milijuna stanovnika prima 200.000 stranih radnika koji ulaze uredno sa svojim dozvolama, a Njemačka s 80 milijuna prima dvostruko veći broj, njih 400.000. No Njemačka je 20 puta veća od nas. I najsnažnije gospodarstvo u EU. Dakle matematički je to naprosto nemoguće.

Dio tih radnika Hrvatsku nije ni vidio ili su naprosto na papiru u Hrvatskoj, ali cijelo vrijeme rade negdje drugdje. Ili rade u Hrvatskoj, ali rade na crno što bi onda značilo da oko 100.000 do 150.000 radnika radi na crno. To onda opet znači gušenje cijene rada domaćim radnikom. Najvažnije je opet naglasiti da nijedna zemlja svijeta na milijun i pol radnika nikada nije primila 200.000 svake godine. Mi smo u ovoj situaciji zato što smo potjerali izabrano stanovništvo iz Hrvatske. Hrvate smo potjerali posljedicom korupcije i klijentelizma i zamijenili ih stranim radnicima.

Migracijski aspekt je teško pratiti

Cijelu ovu priču prati kaos u brojkama jer je migracijski aspekt teško pratiti. Najnaprednije zemlje svijeta nemaju točnu evidenciju. U Hrvatskoj se 60% iseljenih ne odjavljuje pri iseljavanju. Prema bazama podataka iselilo se oko 430.000 ljudi do 2022. Tu je još 40.000 iseljenih prošle godine. No u zadnje vrijeme se govori o povratnicima. Ali mnogi se ne vraćaju. Literatura pokazuje, u najboljem slučaju da se vrati 15% i to najčešće oni koji su u mirovini.

Dakle, o nekom konkretnom povratku nema riječi. Zašto? Brojni su razlozi. Naučili su težak jezik, djeca su im se uklopila u društvo. Možda se vi i želite vratiti, ali onda to odgađate zbog djece. Mi imamo to iskustvo već sa gasterbajterskim generacijama. Zanimljivo je da Irska prima samo oko 10%, a 15% naših iseljenika je otišlo u Irsku, no ipak najveći dio je u Njemačkoj. 80% cijelog našeg iseljeništva na razini svijeta je otišlo u Njemačku. Dakle od ovih 440 tisuća može se reći da je u Njemačkoj 360 tisuća. I onda imamo još 25 u Austriji, govorimo samo o novom suvremenom iseljenju, od 2013. do 2020., dakle u manje od 10 godina.

Koliko je Hrvatska donirala Njemačkoj?

Ako uzmemo za primjer Pelješki most. Procijene su da je koštao između 400 milijuna i milijardu eura. To je velika vijest kako Europska unija pomaže Hrvatskoj, no istovremeno mi smo samo Nijemcima do 2020. kroz obrazovanje naših iseljenika poklonili 18 milijardi eura, dakle 18 Peljeških mostova.

Izvor: Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE