Početkom školske godine nastavnici u školama zatrpani su administracijom, tablicama, planovima, programima, ispunjavanjem različitih matica i obrazaca, vrlo često jedne te iste podatke unoseći i po nekoliko puta. O štrajku se malo priča i malo zna, uglavnom iz medija. Sindikati su po običaju razjedinjeni, obilježeni politikom i predizbornim vremenom. Prosvjetari jako dobro znaju da su potplaćeni, da se nisu ispoštovala obećanja koja su im dana, no u Slavoniji u kojoj živim dobiti posao u školi čini se ravno čudu i ostvarenju svih želja. U vremenu kad je privreda na koljenima u kojem poslodavci više otpuštaju nego što zapošljavaju, stalno nam se poručuje, a tako i jest, da moramo biti sretni što radimo i svaki mjesec primamo plaću. Što ne moramo zajedno sa svojim obiteljima trbuhom za kruhom u Irsku ili Njemačku.
Naravno da „budi sretan što radiš i što ti je plaća redovita“ nisu reference za „zemlju znanja“ o kojoj nam se voli pričati. Učeniku treba omogućiti dostojanstvenoga učitelja u profesionalnom i ljudskom smislu čime će steći vanjski autoritet u očima svojih učenika. To između ostaloga znači njegovu autonomiju i učinkovita sredstva u izvođenju nastavnoga procesa i njegov primjeren materijalni status.
Ne vidim kako bi se to ovim štrajkom moglo postići. Pravilnik o normi za srednje škole nije mijenjan godinama, nastavnička norma u srednjoj školi nije prilagođena osuvremenjivanju nastave, sve su to stvari kojima bi se trebali baviti sindikati. Poznati su slučajevi kada se prilikom zapošljavanja učiteljica razredne nastave, a i svih ostalih nastavničkih zanimanja, posebno u manjim mjestima, na razgovoru za posao traži članska iskaznica političke stranke. Nisam čula za slučaj da se neki sindikat time pozabavio i stao u zaštitu nastavnika.
Prosvjetni radnici s kojima se susrećem nemaju dojam da sindikat štiti njihova prava niti da se za njih bori, ponekad imamo osjećaj da postoje sami zbog sebe. I zbog politike onda kada su joj potrebni.
Izvor: narod.hr
Photo: Danijel Šafarik
